Nik Drejk - Ukleti romantik tananog duha
Nick Drake 1969. Estate of Keith Morris Redferns
Autor: Vedran Petričević
Da je poživio još koji mjesec, britanski muzičar i kantautor Nikolas Rodni Drejk, poznat kao Nik Drejk, postao bi još jedan član čuvenog kluba 27. Napustivši ovaj svijet sa svega dvadeset i šest godina, ako je suditi po darovitosti i muzici koju je ostavio za sobom, sve i da je navršio dvadeset i sedmu prije svoje tragične smrti, bio bi punopravni član ovog nesretnog kružoka, zajedno sa svojim kolegama-savremenicima Brajanom Džonsom, Džimijem Hendriksom, Džimom Morisonom i Dženis Džoplin.
Rođen u Mjanmaru (Burma), tadašnjoj britanskoj koloniji, Nik Drejk i njegova starija sestra, Gabrijel, imali su bezbrižno odrastanje i lagodno djetinjstvo, uživajući u blagodetima koje su u to vrijeme bile dostupne pripadnicima engleske više srednje staleži. Kada je Drejk imao dvije godine, porodica napušta Burmu i vraća se u postojbinu i svoj dom u selu Tenvort in Arden koje je pripadalo okrugu Vorvikšir u zapadnom dijelu ruralne središnje Engleske. Idilični krajolici Zapadnog Midlandsa u kojima je kantautor odrastao kasnije će uticati na pastoralno raspoloženje u tekstovima mnogih njegovih pjesama, protkanih rustičnim motivima i simbolima iz prirode.
Nikova individualnost bila je neobično tajanstvena i teško dokučiva – bezmalo svakoj osobi koja je ikada zakoračila u njegov kratki život. Čak i njegov najbliži rod, prijatelji, poznanici i saradnici nikada nisu mogli dublje pronići u Drejkovu intrigantnu, izraženo osjetljivu i introvertnu ličnost. Nakon profesionalnih brodoloma i neuspjelih pokušaja da se afirmiše na tadašnjoj šarolikoj muzičkoj sceni i predstavi joj svoju muziku, ophrvani i ogorčeni Nik sve više će se povlačiti u sebe i udaljavati od drugih ljudi, duboko pogođen i bolno razočaran u svijet koji nije prihvatio i cijenio njegove pjesme u onoj mjeri u kojoj su on, i mnogi drugi, to očekivali. Odgojen je u porodici obrazovanih roditelja naklonjenih umjetnosti, naročito muzici. Nikova majka Moli bila je muzički nadarena i amaterski se bavila pisanjem pjesama koje je posvećivala svojoj djeci. Neke od njih su i snimljene na kućnom magnetofonu, a poznavaocima Nikovog opusa prvo preslušavanje Molinih pjesama zacijelo će otkriti upadljivu sličnost u senzibilitetu majke i sina. Molin elegičan, treperav glas i melanholičnost koja prožima pjesme umnogome se razaznaju u sinovljevim kompozicijama. Stasavajući u skladnoj, porodičnoj atmosferi u kojoj se njegovala i razvijala naklonost prema muzici i drugim izvođačkim umjetnostima (Nikova sestra Gabrijel postaće pozorišna i televizijska glumica), Drejk je od najranijeg uzrasta bio izložen muzici i sviranju. Kao srednjoškolac u školskom orkestru svirao je klavir, klarinet i saksofon, a u to vrijeme osniva sastav zajedno sa još četvoricom školskih drugova pod nazivom Perfjumd gardeners (Perfumed Gardneres) – svirajući uglavnom obrade afirmisanih britanskih izvođača. Za vrijeme srednjoškolskih dana, nabavlja svoju prvu akustičnu gitaru i predano se posvećuje izučavanju sviračkog zanata na najpopularnijem instrumentu u popularnoj muzici.
Šezdesete i sedamdesete godine prošlog vijeka obilježio je procvat kantautorske scene na anglofonom području s obje strane Atlantika. Muzika Boba Dilana, Donovana, Tima Baklija i drugih imala je veliki uticaj na mladog Drejka koji je, kao student engleske književnosti na Kembridžu, svirao obrade proslavljenih savremenika nastupajući u lokalnim klubovima u Londonu. Kontrakulturni pokret bio je tada u punom zamahu i mahnito se širio među buntovnom generacijom bebibumera koji su ušli u otvorenu borbu za društvene promjene protiv uvriježenih normi i vrijednosti starog sistema. Muzika koju su stvarali mnogi kantautori tog vremena bila je protestna, politički i društveno usmjerena, i u mnogim pjesmama odjekivao je glas jedne nekonformističke i nezadovljne generacije. Daleko od društveno-političkih previranja koja su tih godina potresala svijet, Drejkov muzički put odvijao se u posve drukčijem smijeru. Njegova izražena introspekcija i duboka zagledanost u diskretan, ali bogat unutrašnji svijet bili su u potpunom neskladu sa tadašnjim poimanjem uloge stvaranja i društvenog djelovanja pojedinih kantautora na koje je mladi muzičar gledao kao na svoje uzore. Distanciranost, problem koji je obilježio Drejkove međuljudske odnose, jednako se preslikava u njegovoj muzici i mnogim temama koje obrađuje u svojim tekstovima – kao da je uvijek nastojao da se nekako drži po strani, i sa nekog udaljenog, reklo bi se arhimedovskog gledišta, posmatra pojave i zbivanja u svom neposrednom okruženju. Nikov preosjetljivi duh niukoliko nije mogao biti društveno angažovan jer njegove mučne unutarnje bitke i lomovi bili su odveć ozbiljni da bi se mogao posvetiti inicijativama na kolektivnom planu za društveni napredak i opštu dobrobit.
Za razliku od nekih svojih kolega kantautora, Drejk je veoma seriozno i posvećeno radio na vježbanju gitare i tehničkom usavršavanju. Brojni kantautori ne mogu se dičiti izuzetnim sviračkim vještinama – gitara, klavir ili neki drugi instrument u rukama jednog kantautora prevashodno služi da obezbijedi osnovnu harmonijsku podlogu, posvećujući veliku pažnju stihovima i poruci koja se predočavala slušaocima. Za svega nekoliko godina, do vremena kada je prvi put zakoračio u studijo i krenuo da snima svoj prvi album, Nik je postao umješan svirač na akustičnoj gitari, i prema svjedočenju prijatelja i drugih muzičara, preciznost i tečnost njegovog sviranja bila je izuzetna i malo koga je ostavljala ravnodušnim. Bio je prirodno nadaren muzičar, i vrlo brzo se srodio sa četvrtim muzičkim instrumentom koji je savladao, i koji će ujedno biti njegovo primarno oruđe stvaranja. Znao je vježbati satima i satima, iznova svirajući i usavršavajući jedan jedini gitarski rif. Pored neobično istančane naravi koja će se, prirodno, odraziti na njegovu muziku, izdvajao ga je i idiosinkratičan, prepoznatljiv stil sviranja koji je razvio marljivo radeći na tehnici. Drejk je bio sklon eksperimentisanju na instrumentu, naročito sa alternativnim, nestandardnim gitarskim štimovima. Njegova otkrivanja i ispitivanja različitih štimova, što je dovelo do stvaranja i nekoliko originalnih, davala su neuobičajenu harmonijsku i melodijsku strukturu njegovim pjesmama. Različiti akordski obrti koji se smjenjuju u kompleksnim razlaganjima i Drejkov sjetni, profinjeni bariton odlikuju njegovu muziku. Muzika koju je stvarao je suptilno dopadljiva, iznijansirana i zahtijeva dobar rafinman i prijemčivog slušaoca – ali iza tih ugodno melanholičnih harmonija krije se velika stvaralačka snaga i energija talentovanog pojedinca koji je znalački osmišljavao i razvijao svoje ideje. Pored neosporne darovitosti i kreativnosti, Nik je i svojoj pojavom plijenio pažnju drugih. Bio je veoma visok, i dok bi svirao, njegovi dugački prsti elegantno su plesali po vratu gitare i prelijetali po pragovima. U to se jednom prilikom uvjerio i Ešli Hačings, basista istaknutog engleskog folk rok sastava Ferport konvenšn (Fairport Convention). Hačings je bio zadivljen Drejkovim likom i vještinom sviranja, i u njemu je prepoznao nekonvencionalnog muzičara koji bi mogao steći planetarnu popularnost. Ubrzo je udesio susret mladog muzičara i američkog producenta Džoa Bojda koji je već neko vrijeme boravio u Engleskoj. Bojd je u to vrijeme uveliko bio cjenjen u svojoj branši – bio je producent, između ostalog, prvog singla Pink flojda „Arnold Lejn“ („Arnold Layne“) 1967. godine, a produciraće i Drejkova prva dva albuma. Odnos između Bojda i Drejka prevazilaziće stroge profesionalne okvire – producent će mladom muzičaru biti mentorska figura i svojevrsni vodič kroz haotičnu džunglu muzičke industrije, želeći da snebivljivog i veoma povučenog mladića usmjeri i da mu pomogne da prođe trnoviti put ka zvijezdama. Preslušavši Nikov demo snimak, prekaljeni producent je odmah uvidio da je na tragu nečega posebnog i autentičnog. Ne časeći časa, odmah je ponudio Drejku ugovor za snimanje albuma za izdavačku kuću Island Records.
Snimanje Drejkovog debi albuma otpočelo je sredinom 1968. godine, nakon što je entuzijastični Drejk napustio studije na trećoj godini, a završeno je jula naredne godine – svega nekoliko mjeseci prije nego što je engleski progresivni rok sastav King krimzon (King Crimson) izdao za istu diskografsku kuću svoj epohalni prvenac Na dvoru Grimiznog kralja (In the Court of the Crimson King). Duhovito naslovljen Ostalo je još pet rizli (Five Leaves Left), naziv je bio inspirisan porukom koja se mogla naći u pakovanju jednog proizvođača papirića za motanje cigareta. Pjesme na albumu odišu intimnom, kamernom atmosferom i otkrivaju jednog inteligentnog mladog muzičara sklonog samopromatranju i samoispitivanju, neuobičajeno zrelog za svojih dvadeset godina – kako u pogledu muziciranja, tako i po tematskim okupacijama. Bojd je nastojao istaći Drejkove gitarske dionice i glas u prvi plan, i suptilno ih upotpuniti i obogatiti ostalim instrumentima i gudačkim aranžmanima. Stoga je odlučio da u instrumentaciju ne uvrsti bubanj, čime je postigao intimni i prijatno melanholični ugođaj koji prožima ovaj album.
Dvije centralne pjesme na ploči su „Voćka“ („Fruit Tree“) i „Lađar“ („River Man“). Prethodna je od posebnog značaja jer predstavlja jezovit, profetičan opis tragedije koja je kroz ljudsku istoriju zadesila mnoge umjetnike i stvaraoce koji za života nisu bili dobili priznanje koje su zaslužili za svoja djela, samo da bi mnogo godina poslije svoje smrti ta ista djela doživjela veliku popularnost među kritikom i širom publikom. Drejka je dočekala ista sudbina, a u ovoj pjesmi on je na jedan zapanjujući način predvidio i opjevao svoju postumnu slavu koju je stekao otprilike četvrt vijeka nakon što se upokojio: u prvim dvjema strofama kantautor proročki sažima prokletstvo koje će ga snaći zbog toga što je sve što je uspio da stvori i objavi imalo veoma slabog odjeka među slušaocima za njegova života: „Slava je samo jedna voćka / Tako nestabilna / Nikad neće procvati / Dok iz zemlje ne izraste stabljika. // Tako i slavni ljudi / Nikad ne pronađu svoj put / Dok mnogo vremena ne proleti / Od dana kad ih stigne smrt.“ („Fame is but a fruit tree / So very usound / It can never flourish / ’till its stock is in the ground. // So men of fame / Can never find their way / ’till time has flown / Far from their dying day.“).
Nik Drejk promo
Tek krajem devedesetih godina prošog vijeka, nakon što su prohujale mnoge godine od kada je Drejk napustio ovaj svijet, javlja se veliko interesovanje za njegovu zaostavštinu, i njegove pjesme donose mu priznanje i slavu koje je ostao uskraćen dok je bio živ, baš onako kako je to opisao u ovoj dirljivoj pjesmi.
Pjesmu „Lađar“ Nik Drejk je iskomponovao u neparnom petočetvrtinskom taktu, a u studiju ju je zajedno sa drugim muzičarima koji su bili angažovani na snimanju odsvirao u laganom tempu u džez/bosa nova maniru. Drejkovo ležerno, treperavo pjevanje i umilne melodije gudača u pozadini stvaraju subliman i spokojan ambijent u pjesmi. Ono što na prvo slušanje ove eklektične kompozicije privlači pažnju jeste ritmički disparitet muzike i pjevačke melodije. Nik pojedine stihove ispjevava na neobičnim, neočekivanim dijelovima u taktu, i slušalac stiče utisak da vokalna dionica „teče“ nekim svojim nezavisnim tokom u odnosu na harmonijski ritam, stvarajući poseban i upečatljiv ugođaj prilikom slušanja. Kao što je i sam Nik Drejk bio veoma enigmatična ličnost, mnogi tekstovi njegovih pjesama jednako su mistični i nedokučivi. Kao student engleske književnosti, svakako je bio pronašao svoje literarne uzore – prevashodno u istaknutim pripadnicima engleskog romantizma: Vilijamu Blejku, Kitsu, Šeliju, Vordsvortu i drugima. Ljubav koju je Nik imao prema prirodi uočljiva je u njegovim tekstovima, i motivi iz prirodne sredine iznova se javljaju u njegovim pjesmama.
Međutim, kada je riječ o temama koje su prisutne u tekstu pjesme „Lađar“, Drejk je, po svoj prilici, za jednu od njih inspiraciju pronašao u skeledžiji Vaseduvi, liku iz Sidarte, romana koji je izašao iz pera nobelovca Hermana Hesea. Vaseduva u romanu pomaže protagonisti Sidarti da dođe do krajnje duhovne spoznaje i prosvjetljenja za kojim traga, ukazujući mu na važnost rijeke koju treba da osluškuje i promatra da bi dosegnuo željeno produhovljenje. Za razliku od Sidarte, koji je svoj cilj ostvario, Drejk, govoreći u ovoj pjesmi o svojoj potrazi za smislom i značenjem života, iznosi sumnje da će u tome uspjeti kao što je to učinio mladi Buda. Već u ovoj pjesmi naziru se tragovi Drejkove egzistencijalne krize, čak i rezignacije i osjećanja beznadežnosti čovjeka koji je, kako je to Oskar Vajld jednom rekao za većinu ljudi, smatrao da nije kadar da živi, već samo da vegetira. U posljednjim dvjema strofama, Drejk govori sljedeće: „Vidjeću se s lađarom / Reći ću mu sve što mogu / O zabrani osjećaja slobode. // Ako mi kaže sve što zna / O tome kako teče njegova rijeka / Pretpostavljam da mi to nije suđeno. („Gonna see the river man / Gonna tell him all I can / About the ban on feeling free. // If he tells me all he knows / About the way his river flows / I don’t suppose it’s meant for me.“).
Kao i u Heseovom Sidarti, rijeka u Drejkovoj pjesmi simbolizuje život, a njen tok predstavlja protok vremena i naših života. Svako od nas traga za svojim mudrim lađarom ili skeledžijom koji bi nas poveo putem prosvjetljenja i spoznaje u težnji da bolje upoznamo i razumijemo sebe, svijet na koji smo dospjeli mimo svoje volje i naš kratkotrajan boravak na njemu. U posljednjem stihu gorepomenute strofe, Nik kao da aludira na svoj kompleks inferiornosti i lične frustracije koje ga neće napuštati do kraja života, misleći da je nedovoljno vrijedan da pronađe smisao i svrhu u svom životu koju bi lađar mogao da mu pomogne da uvidi. Ova antologijska pjesma je ujedno i jedina na kojoj orkestarski aranžman nije osmislio Robert Kirbi, Drejkov prijatelj kog je upoznao dok je studirao na Kembridžu.
Kantautorova egzistencijalistička promišljanja mogu se uočiti i u tekstu pjesme „Svršetak dana“ („Day is Done“) – još jednom biseru na ploči – elegiji o prolaznosti i kolotečini života u kojoj smo suočeni sa neumitnim proticanjem vremena. Nik govori o trci koju čovjek vodi sa vremenom i našom svakodnevnom zaokupljenošću silnim obavezama i stvarima koje želimo obaviti tokom svakog dana, te kako u tom vječitom utrkivanju i želji da sve bude postignuto i urađeno na vrijeme nerijetko znamo nepromišljeno prenagliti i skakati pred rudu: „Na kraju dana / Toliko se nadaš da je trka istrčana / A onda shvatiš da si kren’o prije startnog signala / I da moraš vratiti se do polazišta / Na kraju dana.“ („When the day is done / Hope so much your race will be all run / Then you find you jumped the gun / Have to go back where you began / When the day is done.“). Ishod svačije borbe sa vremenom u konačnici je izvjestan, a kad se naveče osvrnemo na još jedan protraćen dan iza nas, često uvidimo da je ostalo još stvari koje su se mogle obaviti, ali nismo stigli da im se posvetimo zbog sve ubrzanijeg i haotičnijeg načina življenja u kojem je pojedinac rastrzan i razapet na bezbroj strana: „Kad se završi zabava / Obuzela bi te velika tuga / Nisi obavio stvari koje si planirao / A vremena nema da bi iznova započeo / Kad se završi zabava.“ („When the party’s through / Seems so very sad for you / Didn’t do the things you meant to do / Now there’s no time to start anew / When the party’s through.“). Drejkova spremnost da se tako mlad dotakne vrlo ozbiljnih i dubokoumnih tema i da o njima govori na jedan nepretenciozan, neusiljen način, melodiozna gitarska razlaganja obogaćena Kirbijevim prelijepim gudačkim aranžmanima u pozadini koji podcrtavaju melanholiju muzike i teksta, čine ovu pjesmu bezvremenskom i svakako jednom od najboljih u njegovom opusu.
Nikov drugi album Brajter Lejter (Bryter Layter), objavljen 1971. godine, ambiciozniji je muzički poduhvat u odnosu na prvo ostvarenje pod producentskom palicom Džoa Bojda. Imajući u vidu da je prvenac prodat u neočekivano malom broju primjeraka, uprkos kvalitetu i originalnosti sadržaja na ploči (ili možda, pak, upravo zbog toga), Bojd i Drejk donose zajedničku odluku da produkcija pjesama na Brajter Lejter-u bude u većoj mjeri „mejnstrim“, nadajući se da će moderniji pop zvuk biti dopadljiviji i prijemčiviji većem broju slušalaca u odnosu na prethodni album. U namjeri da Drejkovo drugo muzičko ostvarenje postigne zapaženiji komercijalni uspjeh i prodaju na tržištu, pjesme na ovom albumu su nešto življeg, dinamičnijeg ritma i bržeg tempa. Među instrumentima u studiju svoje mjesto pronalazi i bubanj, a Kirbi je svoje aranžmane ponovo odlično uklopio u Nikove kompozicije i uspješno upotpunio ambijent na albumu. Album predstavlja specifičnu mješavinu popularne muzike, folka i džeza, a opšte raspoloženje je, sa stanovišta muzike, optimističnije i manje sjetno i sumorno u poređenju sa prethodnikom. Nažalost, proviđenje ponovo nije bilo na strani nesrećnog kantautora, pa i ovaj album doživljava potpuni komercijalni neuspjeh, bez obzira na to što su mnogi kritičari iznijeli pozitivno mišljenje o njemu nakon objavljivanja. Drejkov novi podbačaj na profesionalnom polju imaće ozbiljne posljedice na krhkog i nesigurnog umjetnika, i znatno uticati na njegovo sve veće otuđivanje od ljudi, kao i nespremnost da se suoči sa ličnim i profesionalnim problemima i izazovima, pad u depresiju i eskapizam koji je doveo do sve intenzivnijeg konzumiranja lakih (a vjerovatno i težih) droga.
Međutim, bilo bi isuviše naivno i romantizovano predstaviti Drejkove neuspjele pokušaje da se proslavi isključivo kao posljedicu lošeg usuda. Problem je u znatnoj mjeri bio u samom Niku, njegovoj čestoj malodušnosti i fatalizmu, kao i nerazumijevanju načina na koji je djelovala muzička industrija u to vrijeme. Svijet tada još uvijek nije bio ušao u digitalnu eru, u kojoj brojni talentovani muzičari današnjice koriste internet da u svega nekoliko klikova svoju muziku učine dostupnom čitavom svijetu – iz udobnosti svoje fotelje. Prije pola vijeka, promovisanje autorskih pjesama i albuma podrazumijevalo je odlaske na turneje, redovno održavanje velikog broja klupskih svirki i koncerata, nastupanje na festivalima, gostovanja u radijskim i televizijskim programima i davanje intervjua. Jednom rječju, sve ono na šta je Nik Drejk pokazivao potpunu nespremnost – štaviše, uzevši u obzir njegovu naglašenu introvertnost, vjerovatno je prema svemu tome osjećao i veliku averziju. Na ovo jasno ukazuje i činjenica da je u svom životu pristao na samo jedan razgovor sa novinarom, kao i da ne postoji ni jedan video snimak na kojem možemo vidjeti Nika Drejka. Ono malo svirki što ih je održao nastupajući u manjim, lokalnim klubovima ostale su upamćene, prema riječima očevidaca, po nelagodnoj, zategnutoj atmosferi gdje Nik ne bi progovorio niti jednu riječ sa ljudima koji su došli da ga slušaju. Nedostatak interakcije i povezanosti sa publikom bio je posebno primjetan u prekidima između pjesama. Skoro svaku svoju pjesmu Drejk je komponovao u drugačijem štimu, i tokom nastupa uživo trebalo bi mu neko vrijeme da preštima instrument u odgovarajući štim za narednu pjesmu na repertoaru. Ti trenuci neprijatne tišine, narušeni jedino tuljenjem i zavijanjem žica koje je Drejk nervozno opuštao i zatezao naštimavajući gitaru, mora da su bili naročito mučni i tjeskobni za povučenog mladića. Nik Drejk je bio muzičar, ali ne i zabavljač, i naprosto nije umio da se poveže i izgradi prisniji odnos sa svojom publikom, što se od njega, kao izvođača – očekivalo. To mu je zacijelo veoma teško padalo, a njegova agonija je naposlijetku bila skončana kada je prilikom preštimavanja svoje gitare u toku jednog nastupa, najednom, bez riječi, ustao sa stolice i napustio binu. Nikada više nije javno nastupio poslije ovog incidenta, i od tada je počeo sve više da se zatvara u sebe, a sve ozbiljniji psihički pad dovešće do nervnog sloma i hospitalizacije u trajanju od pet nedjelja.
Komercijalniji zvuk i savremenija produkcija Brajter Lejter-a, kao i raskošnija instrumentacija i sofisticiraniji aranžmani pjesama zamisao su Džoa Bojda koji se na ovakav korak odlučio bona fide. Nik je dijelio njegovo mišljenje i bio je spreman da napravi ustupak i svoje pjesme upakuje i umota u jedan ukrasniji papir kako bi završni proizvod bio pristupačniji širem slušalačkom krugu, premda je u sebi vrlo dobro znao da su takvi ustupci bili u raskoraku sa njegovim umjetničkim senzibilitetom i poimanjem muzike. Ne samo muzika, nego isto tako i tekstovi pojedinih pjesama na ovoj ploči zrače većim optimizmom i žovijalnošću. Pjesma „Sjeverno nebo“ („Northern Sky“) predstavlja jednu od Drejkovih najvedrijih kompozicija u kojoj Nik na prepoznatljivo neizvještačen i iskren način pjeva o ljubavi i jednostavnim ljepotama i radostima življenja koja poprimaju još ljepše tonove i boje kad volimo i kad znamo da smo voljeni: „Nikad nisam osjetio ovako ludu magiju / Sijao od sreće, spoznao smisao mora / Nikad nisam svoje emocije držao na dlanu / Niti osjetio nježne povjetarce u krošnji drveta / Ali sada si tu / Razvedri mi sjeverno nebo.“ („I never felt magic crazy as this / I never saw moons, knew the meaning of the sea / I never held emotion in a palm of my hand / Or felt sweet breezes in a top of a tree / But now you’re here / Brighten my northern sky.“).
Da li je Nik ovu pjesmu posvetio nekoj konkretnoj osobi ili ne, ostaće nerazriješena misterija, ali je izvjesno da je samozatajni, romantični umjetnik tokom snimanja ove i drugih pjesama na ovom albumu ispoljavao neuobičajenu veselost i živost duha, priželjkujući i nadajući se da će mu baš „Sjeverno nebo“, koje je trebalo da bude objavljeno kao singl, donijeti dugo iščekivani proboj na muzičko tržište i top liste. Međutim, čelnici diskografske kuće iz nekog razloga nisu pristali na to, album nije bio u dovoljnoj mjeri marketinški propraćen, te na koncu prodaja nije bila ništa bolja od prethodnog albuma. Ponovni neuspjeh ostavio je dubok psihološki trag na preosjetljivog kantautora koji je ovo doživio kao znak da su mu sve lađe potonule. Ozlojeđeni i potišteni Drejk, narušenog duševnog zdravlja, počinje da se sve više otuđuje od ljudi i povlači u svoj turobni svijet, prepuštajući se drogama u kojima je pronalazio jedini bijeg od svojih razočaranja i životnih krahova sa kojima nije znao da se nosi. Na nagovor roditelja Drejk odlazi kod psihijatra koji mu je prepisao antidepresive. Prijatelji i poznanici sjećaju se jednog vidno zapuštenog, besprizornog Drejka skrhanog duha, skoro potpuno distanciranog i odlutalog u razgovorima.
No ipak, na veliko iznenađenje mnogih, Nik Drejk se vraća u studio već krajem 1971. godine i otpočinje rad na materijalu za svoj treći, i ujedno posljednji studijski album koji će biti objavljen naredne godine. Drejk više nije skrivao svoje nezadovoljstvo prema načinu na koji su bile producirane pjesme na drugom albumu, smatravši ih previše dotjeranim i nakićenim. Na Ružičastom mjesecu (Pink Moon), kako je naslovljen naredni album, bio je riješen da ne pristaje na bilo kakve sugestije, niti da pravi kompromise, i da se vrati svojim minimalističkim korijenima. U studiju su tokom snimanja boravili samo Drejk i producent i inženjer zvuka Džon Vud. Za svega dvije noći napravljeno je jedanaest pjesama na albumu, za čije snimanje je Nik koristio samo svoju gitaru i mikrofon (izuzimajući nasnimanu klavirsku dionicu na naslovnoj pjesmi „Ružičasti mjesec“). Sirovost i potpuna ogoljenost kojima se odlikuju pjesme izraz su prkosa i bunta ogorčenog i povrijeđenog umjetnika koji je želio da posljednja riječ u njegovom djelu bude samo njegova, bez sufliranja i navođenja drugih, i bez obzira na dobronamjernost i iskrenost takvih postupaka. Atmosfera na albumu sumorna je i mračna, a tekstovi pojedinih pjesama jasno otkrivaju Nikovo emocionalno i duševno stanje u kojem se tada nalazio. U pjesmi „Parazit“ („Parasite“), osamljeni kantautor prožet čamom pjeva o osjećanju samoponiženja čovjeka koji sebe doživljava kao parazita koji je na teretu drugih ljudi: „I baci pogled, mogao bi me ugledati na zemlji / Jer ja sam parazit u ovom gradu // I baci pogled, mogao bi me ugledati u kaljuzi / Jer ja sam parazit što na skutu tvome visi.“ („And take a look you may see me on the ground / For I am the parasite of this town. // And take a look you may see me in the dirt / For I am the parasite who hangs from your skirt.“)
Pojedini stihovi ove, kao i nekoliko drugih pjesmama na Ružičastom mjesecu, direktni su i neuvijeni, ali opšte uzev, i na ovom albumu mnoge Drejkove poruke su implicitne i nije ih lako rastumačiti. Bez obzira na ambigvitet tekstova, na ovoj ploči, koja predstavlja potpun izraz jednostavnosti gdje je instrumentacija i produkcija svedena na goli minimum, prevladava tmurna i turobna atmosfera usamljenosti i neutješnosti gdje možemo čuti jednog apatičnog Drejka, primjetno labilnog psihičkog i fizičkog zdravlja, kojeg su već polako počeli da izdaju i glas i sviračka umješnost. Nikovo sve dublje propadanje u ponor samoće i depresije odražavalo se na njegovo muziciranje i kreativnost. Dezorijentisani i bezvoljni kantautor našao se u vrzinom kolu droga i antidepresiva koje je morao konzumirati da bi se borio protiv depresije. Bio je u stalnom strahu od mogućih negativnih posljedica istovremenog konzumiranja velikih količina kanabisa i lijekova, a s druge strane osjećao je da mu upotreba lijekova negativno utiče na stvaralačku produktivnost. Drejkove sviračke sposobnosti nekada su bile besprijekorne, i slovio je za odličnog i preciznog muzičara sa izuzetno dobrim osjećajem za ritam i dinamiku sviranja. Džo Bojd je prilikom brojnih razgovora koju su vođeni sa njim o Niku Drejku uvijek sa oduševljenjem pričao o Drejkovom talentu i kako je uživao raditi sa njim u studiju. Posebno je isticao preciznost Nikovog sviranja gitare, govoreći za Drejka da je bio čovjek koji nije puno govorio i koji bi uzeo svoj instrument, ušetao u sobu za snimanje, i uglavnom iz prvog pokušaja, bez greške, istovremeno odsvirao i otpjevao svoje dionice u pjesmama.
Pogoršanje vokalnih i sviračkih sposobnosti postalo je primjetno početkom 1973. godine, kada je Nik ponovo stupio u kontakt sa Džonom Vudom i Bojdom. Bio je to bezuspješni pokušaj muzičara da snimi materijal za izdavanje svog četvrtog albuma (nekoliko snimljenih pjesama, zajedno sa ostalim demo snimcima objavljeno je u posthumnim kompilacijskim albumima). Bojd će se u kasnijim intervjuima prisjećati kako je Drejkovo sviranje prilikom tih sesija snimanja primjetno oslabilo, te da su on i Vud morali zasebno nasnimavati gitarske i vokalne dionice na pjesmama, budući da je Drejk imao poteškoća da pjeva i da se u isto vrijeme prati na gitari.
Album nažalost nikada nije ugledao svjetlost dana jer je Nik Drejk u ranim jutarnjim časovima 25. novembra 1974. tragično skončao svoj život uzevši prekomjernu dozu propisanog amitriptilina – svega nekoliko mjeseci nakon što su počele sesije snimanja pjesama za album. Uzrok smrti je nedvosmislen – ali na pitanje da li je mladi umjetnik sebi oduzeo život sa predumišljajem, ili je to učinio nehotice, nikada nećemo dobiti precizan odgovor.
A kako to samo život (ili bolje reći, zagrobni život) zna da namjesti u svojoj gorkoj ironiji, upravo će Nikov posljednji studijski album Ružičasti mjesec, koji je nesrećni umjetnik snimio u očajanju, zatomljenom bijesu i gorčini, gotovo bez ikakavih aspiracija da ostvari komercijalni uspjeh i sebi obezbijedi finansijsku stabilnost, donijeti veliku popularnost i slavu koja mu je stalno izmicala iz ruku. Krajem devedestih godina minulog vijeka, automobilska kompanija Volkswagen iskoristila je Drejkovu pjesmu „Ružičasti mjesec“ u jednoj svojoj reklami, što je višestruko povećalo ukupnu prodaju svih njegovih albuma na američkom tlu. Međutim, u muzičkom miljeu njegovu ostavštinu krenuli su da prepoznaju već krajem sedamdesetih godina. Mnogi proslavljeni izvođači i sastavi, kao što su Kejt Buš, Pol Veler, Elvis Kostelo, R.E.M., Blek krauz, i drugi, naveli su Drejka kao muzičara koji je imao veliki uticaj na njihov autorski rad.
Slutnje i anticipiranja darovitog kantautora koji je očajnički tragao za svojim mjestom pod muzičkim nebom na potresan način su se i obistinile. U samo jednoj strofi Nik je ispisao najprikladnije riječi koje bi mogle biti uklesane u njegov nadgrobni spomenik kao epitaf: „Zaštićen u utrobi neprolazne noći / Otkrićeš da iz tame može zasijati najblistavija svjetlost / Zaštićen na svom mjestu duboko pod zemljom / Tek tada će spoznati tvoju pravu vrijednost.“ („Safe in the womb of an everlasting night / You find the darkness can give the brightest light / Safe in your place deep in the earth / That’s when they’ll know what you were truly worth.“).
Drejk je u jednom razgovoru sa svojom sestrom rekao da kada bi njegova muzika doprijela do samo jedne osobe i pomogla joj na bilo kakav način, onda bi sve što je uradio bilo vrijedno svakog truda. Skoro pola vijeka od kada je skončao, pjesme prerano počivšeg, ukletog romantika pronašle su put ne do jednog, već do miliona slušalaca i ljubitelja muzike i nadahnule mnoge kantautore i grupe. To što niko nije mogao doprijeti do Drejka i njegove tajanstvene, tankoćutne ličnosti i pomoći mu da se izbori sa unutarnjim dramama ostaće velika tragedija zbog koje je svijet ostao uskraćen za ko zna koliko još divnih i neprolaznih pjesama. Možda je samo trebalo da se u njegovom životu pojavi neko ko bi razvedrio njegovo natmureno nebo i prokrčio put blještavoj i jarkoj svjetlosti koja je, nažalost, prerano zgasnula.
Nik Drejk - Ukleti romantik tananog duha
Nick Drake 1969. Estate of Keith Morris Redferns
Autor: Vedran Petričević
Da je poživio još koji mjesec, britanski muzičar i kantautor Nikolas Rodni Drejk, poznat kao Nik Drejk, postao bi još jedan član čuvenog kluba 27. Napustivši ovaj svijet sa svega dvadeset i šest godina, ako je suditi po darovitosti i muzici koju je ostavio za sobom, sve i da je navršio dvadeset i sedmu prije svoje tragične smrti, bio bi punopravni član ovog nesretnog kružoka, zajedno sa svojim kolegama-savremenicima Brajanom Džonsom, Džimijem Hendriksom, Džimom Morisonom i Dženis Džoplin.
Rođen u Mjanmaru (Burma), tadašnjoj britanskoj koloniji, Nik Drejk i njegova starija sestra, Gabrijel, imali su bezbrižno odrastanje i lagodno djetinjstvo, uživajući u blagodetima koje su u to vrijeme bile dostupne pripadnicima engleske više srednje staleži. Kada je Drejk imao dvije godine, porodica napušta Burmu i vraća se u postojbinu i svoj dom u selu Tenvort in Arden koje je pripadalo okrugu Vorvikšir u zapadnom dijelu ruralne središnje Engleske. Idilični krajolici Zapadnog Midlandsa u kojima je kantautor odrastao kasnije će uticati na pastoralno raspoloženje u tekstovima mnogih njegovih pjesama, protkanih rustičnim motivima i simbolima iz prirode.
Nikova individualnost bila je neobično tajanstvena i teško dokučiva – bezmalo svakoj osobi koja je ikada zakoračila u njegov kratki život. Čak i njegov najbliži rod, prijatelji, poznanici i saradnici nikada nisu mogli dublje pronići u Drejkovu intrigantnu, izraženo osjetljivu i introvertnu ličnost. Nakon profesionalnih brodoloma i neuspjelih pokušaja da se afirmiše na tadašnjoj šarolikoj muzičkoj sceni i predstavi joj svoju muziku, ophrvani i ogorčeni Nik sve više će se povlačiti u sebe i udaljavati od drugih ljudi, duboko pogođen i bolno razočaran u svijet koji nije prihvatio i cijenio njegove pjesme u onoj mjeri u kojoj su on, i mnogi drugi, to očekivali. Odgojen je u porodici obrazovanih roditelja naklonjenih umjetnosti, naročito muzici. Nikova majka Moli bila je muzički nadarena i amaterski se bavila pisanjem pjesama koje je posvećivala svojoj djeci. Neke od njih su i snimljene na kućnom magnetofonu, a poznavaocima Nikovog opusa prvo preslušavanje Molinih pjesama zacijelo će otkriti upadljivu sličnost u senzibilitetu majke i sina. Molin elegičan, treperav glas i melanholičnost koja prožima pjesme umnogome se razaznaju u sinovljevim kompozicijama. Stasavajući u skladnoj, porodičnoj atmosferi u kojoj se njegovala i razvijala naklonost prema muzici i drugim izvođačkim umjetnostima (Nikova sestra Gabrijel postaće pozorišna i televizijska glumica), Drejk je od najranijeg uzrasta bio izložen muzici i sviranju. Kao srednjoškolac u školskom orkestru svirao je klavir, klarinet i saksofon, a u to vrijeme osniva sastav zajedno sa još četvoricom školskih drugova pod nazivom Perfjumd gardeners (Perfumed Gardneres) – svirajući uglavnom obrade afirmisanih britanskih izvođača. Za vrijeme srednjoškolskih dana, nabavlja svoju prvu akustičnu gitaru i predano se posvećuje izučavanju sviračkog zanata na najpopularnijem instrumentu u popularnoj muzici.
Šezdesete i sedamdesete godine prošlog vijeka obilježio je procvat kantautorske scene na anglofonom području s obje strane Atlantika. Muzika Boba Dilana, Donovana, Tima Baklija i drugih imala je veliki uticaj na mladog Drejka koji je, kao student engleske književnosti na Kembridžu, svirao obrade proslavljenih savremenika nastupajući u lokalnim klubovima u Londonu. Kontrakulturni pokret bio je tada u punom zamahu i mahnito se širio među buntovnom generacijom bebibumera koji su ušli u otvorenu borbu za društvene promjene protiv uvriježenih normi i vrijednosti starog sistema. Muzika koju su stvarali mnogi kantautori tog vremena bila je protestna, politički i društveno usmjerena, i u mnogim pjesmama odjekivao je glas jedne nekonformističke i nezadovljne generacije. Daleko od društveno-političkih previranja koja su tih godina potresala svijet, Drejkov muzički put odvijao se u posve drukčijem smijeru. Njegova izražena introspekcija i duboka zagledanost u diskretan, ali bogat unutrašnji svijet bili su u potpunom neskladu sa tadašnjim poimanjem uloge stvaranja i društvenog djelovanja pojedinih kantautora na koje je mladi muzičar gledao kao na svoje uzore. Distanciranost, problem koji je obilježio Drejkove međuljudske odnose, jednako se preslikava u njegovoj muzici i mnogim temama koje obrađuje u svojim tekstovima – kao da je uvijek nastojao da se nekako drži po strani, i sa nekog udaljenog, reklo bi se arhimedovskog gledišta, posmatra pojave i zbivanja u svom neposrednom okruženju. Nikov preosjetljivi duh niukoliko nije mogao biti društveno angažovan jer njegove mučne unutarnje bitke i lomovi bili su odveć ozbiljni da bi se mogao posvetiti inicijativama na kolektivnom planu za društveni napredak i opštu dobrobit.
Za razliku od nekih svojih kolega kantautora, Drejk je veoma seriozno i posvećeno radio na vježbanju gitare i tehničkom usavršavanju. Brojni kantautori ne mogu se dičiti izuzetnim sviračkim vještinama – gitara, klavir ili neki drugi instrument u rukama jednog kantautora prevashodno služi da obezbijedi osnovnu harmonijsku podlogu, posvećujući veliku pažnju stihovima i poruci koja se predočavala slušaocima. Za svega nekoliko godina, do vremena kada je prvi put zakoračio u studijo i krenuo da snima svoj prvi album, Nik je postao umješan svirač na akustičnoj gitari, i prema svjedočenju prijatelja i drugih muzičara, preciznost i tečnost njegovog sviranja bila je izuzetna i malo koga je ostavljala ravnodušnim. Bio je prirodno nadaren muzičar, i vrlo brzo se srodio sa četvrtim muzičkim instrumentom koji je savladao, i koji će ujedno biti njegovo primarno oruđe stvaranja. Znao je vježbati satima i satima, iznova svirajući i usavršavajući jedan jedini gitarski rif. Pored neobično istančane naravi koja će se, prirodno, odraziti na njegovu muziku, izdvajao ga je i idiosinkratičan, prepoznatljiv stil sviranja koji je razvio marljivo radeći na tehnici. Drejk je bio sklon eksperimentisanju na instrumentu, naročito sa alternativnim, nestandardnim gitarskim štimovima. Njegova otkrivanja i ispitivanja različitih štimova, što je dovelo do stvaranja i nekoliko originalnih, davala su neuobičajenu harmonijsku i melodijsku strukturu njegovim pjesmama. Različiti akordski obrti koji se smjenjuju u kompleksnim razlaganjima i Drejkov sjetni, profinjeni bariton odlikuju njegovu muziku. Muzika koju je stvarao je suptilno dopadljiva, iznijansirana i zahtijeva dobar rafinman i prijemčivog slušaoca – ali iza tih ugodno melanholičnih harmonija krije se velika stvaralačka snaga i energija talentovanog pojedinca koji je znalački osmišljavao i razvijao svoje ideje. Pored neosporne darovitosti i kreativnosti, Nik je i svojoj pojavom plijenio pažnju drugih. Bio je veoma visok, i dok bi svirao, njegovi dugački prsti elegantno su plesali po vratu gitare i prelijetali po pragovima. U to se jednom prilikom uvjerio i Ešli Hačings, basista istaknutog engleskog folk rok sastava Ferport konvenšn (Fairport Convention). Hačings je bio zadivljen Drejkovim likom i vještinom sviranja, i u njemu je prepoznao nekonvencionalnog muzičara koji bi mogao steći planetarnu popularnost. Ubrzo je udesio susret mladog muzičara i američkog producenta Džoa Bojda koji je već neko vrijeme boravio u Engleskoj. Bojd je u to vrijeme uveliko bio cjenjen u svojoj branši – bio je producent, između ostalog, prvog singla Pink flojda „Arnold Lejn“ („Arnold Layne“) 1967. godine, a produciraće i Drejkova prva dva albuma. Odnos između Bojda i Drejka prevazilaziće stroge profesionalne okvire – producent će mladom muzičaru biti mentorska figura i svojevrsni vodič kroz haotičnu džunglu muzičke industrije, želeći da snebivljivog i veoma povučenog mladića usmjeri i da mu pomogne da prođe trnoviti put ka zvijezdama. Preslušavši Nikov demo snimak, prekaljeni producent je odmah uvidio da je na tragu nečega posebnog i autentičnog. Ne časeći časa, odmah je ponudio Drejku ugovor za snimanje albuma za izdavačku kuću Island Records.
Snimanje Drejkovog debi albuma otpočelo je sredinom 1968. godine, nakon što je entuzijastični Drejk napustio studije na trećoj godini, a završeno je jula naredne godine – svega nekoliko mjeseci prije nego što je engleski progresivni rok sastav King krimzon (King Crimson) izdao za istu diskografsku kuću svoj epohalni prvenac Na dvoru Grimiznog kralja (In the Court of the Crimson King). Duhovito naslovljen Ostalo je još pet rizli (Five Leaves Left), naziv je bio inspirisan porukom koja se mogla naći u pakovanju jednog proizvođača papirića za motanje cigareta. Pjesme na albumu odišu intimnom, kamernom atmosferom i otkrivaju jednog inteligentnog mladog muzičara sklonog samopromatranju i samoispitivanju, neuobičajeno zrelog za svojih dvadeset godina – kako u pogledu muziciranja, tako i po tematskim okupacijama. Bojd je nastojao istaći Drejkove gitarske dionice i glas u prvi plan, i suptilno ih upotpuniti i obogatiti ostalim instrumentima i gudačkim aranžmanima. Stoga je odlučio da u instrumentaciju ne uvrsti bubanj, čime je postigao intimni i prijatno melanholični ugođaj koji prožima ovaj album.
Dvije centralne pjesme na ploči su „Voćka“ („Fruit Tree“) i „Lađar“ („River Man“). Prethodna je od posebnog značaja jer predstavlja jezovit, profetičan opis tragedije koja je kroz ljudsku istoriju zadesila mnoge umjetnike i stvaraoce koji za života nisu bili dobili priznanje koje su zaslužili za svoja djela, samo da bi mnogo godina poslije svoje smrti ta ista djela doživjela veliku popularnost među kritikom i širom publikom. Drejka je dočekala ista sudbina, a u ovoj pjesmi on je na jedan zapanjujući način predvidio i opjevao svoju postumnu slavu koju je stekao otprilike četvrt vijeka nakon što se upokojio: u prvim dvjema strofama kantautor proročki sažima prokletstvo koje će ga snaći zbog toga što je sve što je uspio da stvori i objavi imalo veoma slabog odjeka među slušaocima za njegova života: „Slava je samo jedna voćka / Tako nestabilna / Nikad neće procvati / Dok iz zemlje ne izraste stabljika. // Tako i slavni ljudi / Nikad ne pronađu svoj put / Dok mnogo vremena ne proleti / Od dana kad ih stigne smrt.“ („Fame is but a fruit tree / So very usound / It can never flourish / ’till its stock is in the ground. // So men of fame / Can never find their way / ’till time has flown / Far from their dying day.“).
Nik Drejk promo
Tek krajem devedesetih godina prošog vijeka, nakon što su prohujale mnoge godine od kada je Drejk napustio ovaj svijet, javlja se veliko interesovanje za njegovu zaostavštinu, i njegove pjesme donose mu priznanje i slavu koje je ostao uskraćen dok je bio živ, baš onako kako je to opisao u ovoj dirljivoj pjesmi.
Pjesmu „Lađar“ Nik Drejk je iskomponovao u neparnom petočetvrtinskom taktu, a u studiju ju je zajedno sa drugim muzičarima koji su bili angažovani na snimanju odsvirao u laganom tempu u džez/bosa nova maniru. Drejkovo ležerno, treperavo pjevanje i umilne melodije gudača u pozadini stvaraju subliman i spokojan ambijent u pjesmi. Ono što na prvo slušanje ove eklektične kompozicije privlači pažnju jeste ritmički disparitet muzike i pjevačke melodije. Nik pojedine stihove ispjevava na neobičnim, neočekivanim dijelovima u taktu, i slušalac stiče utisak da vokalna dionica „teče“ nekim svojim nezavisnim tokom u odnosu na harmonijski ritam, stvarajući poseban i upečatljiv ugođaj prilikom slušanja. Kao što je i sam Nik Drejk bio veoma enigmatična ličnost, mnogi tekstovi njegovih pjesama jednako su mistični i nedokučivi. Kao student engleske književnosti, svakako je bio pronašao svoje literarne uzore – prevashodno u istaknutim pripadnicima engleskog romantizma: Vilijamu Blejku, Kitsu, Šeliju, Vordsvortu i drugima. Ljubav koju je Nik imao prema prirodi uočljiva je u njegovim tekstovima, i motivi iz prirodne sredine iznova se javljaju u njegovim pjesmama.
Međutim, kada je riječ o temama koje su prisutne u tekstu pjesme „Lađar“, Drejk je, po svoj prilici, za jednu od njih inspiraciju pronašao u skeledžiji Vaseduvi, liku iz Sidarte, romana koji je izašao iz pera nobelovca Hermana Hesea. Vaseduva u romanu pomaže protagonisti Sidarti da dođe do krajnje duhovne spoznaje i prosvjetljenja za kojim traga, ukazujući mu na važnost rijeke koju treba da osluškuje i promatra da bi dosegnuo željeno produhovljenje. Za razliku od Sidarte, koji je svoj cilj ostvario, Drejk, govoreći u ovoj pjesmi o svojoj potrazi za smislom i značenjem života, iznosi sumnje da će u tome uspjeti kao što je to učinio mladi Buda. Već u ovoj pjesmi naziru se tragovi Drejkove egzistencijalne krize, čak i rezignacije i osjećanja beznadežnosti čovjeka koji je, kako je to Oskar Vajld jednom rekao za većinu ljudi, smatrao da nije kadar da živi, već samo da vegetira. U posljednjim dvjema strofama, Drejk govori sljedeće: „Vidjeću se s lađarom / Reći ću mu sve što mogu / O zabrani osjećaja slobode. // Ako mi kaže sve što zna / O tome kako teče njegova rijeka / Pretpostavljam da mi to nije suđeno. („Gonna see the river man / Gonna tell him all I can / About the ban on feeling free. // If he tells me all he knows / About the way his river flows / I don’t suppose it’s meant for me.“).
Kao i u Heseovom Sidarti, rijeka u Drejkovoj pjesmi simbolizuje život, a njen tok predstavlja protok vremena i naših života. Svako od nas traga za svojim mudrim lađarom ili skeledžijom koji bi nas poveo putem prosvjetljenja i spoznaje u težnji da bolje upoznamo i razumijemo sebe, svijet na koji smo dospjeli mimo svoje volje i naš kratkotrajan boravak na njemu. U posljednjem stihu gorepomenute strofe, Nik kao da aludira na svoj kompleks inferiornosti i lične frustracije koje ga neće napuštati do kraja života, misleći da je nedovoljno vrijedan da pronađe smisao i svrhu u svom životu koju bi lađar mogao da mu pomogne da uvidi. Ova antologijska pjesma je ujedno i jedina na kojoj orkestarski aranžman nije osmislio Robert Kirbi, Drejkov prijatelj kog je upoznao dok je studirao na Kembridžu.
Kantautorova egzistencijalistička promišljanja mogu se uočiti i u tekstu pjesme „Svršetak dana“ („Day is Done“) – još jednom biseru na ploči – elegiji o prolaznosti i kolotečini života u kojoj smo suočeni sa neumitnim proticanjem vremena. Nik govori o trci koju čovjek vodi sa vremenom i našom svakodnevnom zaokupljenošću silnim obavezama i stvarima koje želimo obaviti tokom svakog dana, te kako u tom vječitom utrkivanju i želji da sve bude postignuto i urađeno na vrijeme nerijetko znamo nepromišljeno prenagliti i skakati pred rudu: „Na kraju dana / Toliko se nadaš da je trka istrčana / A onda shvatiš da si kren’o prije startnog signala / I da moraš vratiti se do polazišta / Na kraju dana.“ („When the day is done / Hope so much your race will be all run / Then you find you jumped the gun / Have to go back where you began / When the day is done.“). Ishod svačije borbe sa vremenom u konačnici je izvjestan, a kad se naveče osvrnemo na još jedan protraćen dan iza nas, često uvidimo da je ostalo još stvari koje su se mogle obaviti, ali nismo stigli da im se posvetimo zbog sve ubrzanijeg i haotičnijeg načina življenja u kojem je pojedinac rastrzan i razapet na bezbroj strana: „Kad se završi zabava / Obuzela bi te velika tuga / Nisi obavio stvari koje si planirao / A vremena nema da bi iznova započeo / Kad se završi zabava.“ („When the party’s through / Seems so very sad for you / Didn’t do the things you meant to do / Now there’s no time to start anew / When the party’s through.“). Drejkova spremnost da se tako mlad dotakne vrlo ozbiljnih i dubokoumnih tema i da o njima govori na jedan nepretenciozan, neusiljen način, melodiozna gitarska razlaganja obogaćena Kirbijevim prelijepim gudačkim aranžmanima u pozadini koji podcrtavaju melanholiju muzike i teksta, čine ovu pjesmu bezvremenskom i svakako jednom od najboljih u njegovom opusu.
Nikov drugi album Brajter Lejter (Bryter Layter), objavljen 1971. godine, ambiciozniji je muzički poduhvat u odnosu na prvo ostvarenje pod producentskom palicom Džoa Bojda. Imajući u vidu da je prvenac prodat u neočekivano malom broju primjeraka, uprkos kvalitetu i originalnosti sadržaja na ploči (ili možda, pak, upravo zbog toga), Bojd i Drejk donose zajedničku odluku da produkcija pjesama na Brajter Lejter-u bude u većoj mjeri „mejnstrim“, nadajući se da će moderniji pop zvuk biti dopadljiviji i prijemčiviji većem broju slušalaca u odnosu na prethodni album. U namjeri da Drejkovo drugo muzičko ostvarenje postigne zapaženiji komercijalni uspjeh i prodaju na tržištu, pjesme na ovom albumu su nešto življeg, dinamičnijeg ritma i bržeg tempa. Među instrumentima u studiju svoje mjesto pronalazi i bubanj, a Kirbi je svoje aranžmane ponovo odlično uklopio u Nikove kompozicije i uspješno upotpunio ambijent na albumu. Album predstavlja specifičnu mješavinu popularne muzike, folka i džeza, a opšte raspoloženje je, sa stanovišta muzike, optimističnije i manje sjetno i sumorno u poređenju sa prethodnikom. Nažalost, proviđenje ponovo nije bilo na strani nesrećnog kantautora, pa i ovaj album doživljava potpuni komercijalni neuspjeh, bez obzira na to što su mnogi kritičari iznijeli pozitivno mišljenje o njemu nakon objavljivanja. Drejkov novi podbačaj na profesionalnom polju imaće ozbiljne posljedice na krhkog i nesigurnog umjetnika, i znatno uticati na njegovo sve veće otuđivanje od ljudi, kao i nespremnost da se suoči sa ličnim i profesionalnim problemima i izazovima, pad u depresiju i eskapizam koji je doveo do sve intenzivnijeg konzumiranja lakih (a vjerovatno i težih) droga.
Međutim, bilo bi isuviše naivno i romantizovano predstaviti Drejkove neuspjele pokušaje da se proslavi isključivo kao posljedicu lošeg usuda. Problem je u znatnoj mjeri bio u samom Niku, njegovoj čestoj malodušnosti i fatalizmu, kao i nerazumijevanju načina na koji je djelovala muzička industrija u to vrijeme. Svijet tada još uvijek nije bio ušao u digitalnu eru, u kojoj brojni talentovani muzičari današnjice koriste internet da u svega nekoliko klikova svoju muziku učine dostupnom čitavom svijetu – iz udobnosti svoje fotelje. Prije pola vijeka, promovisanje autorskih pjesama i albuma podrazumijevalo je odlaske na turneje, redovno održavanje velikog broja klupskih svirki i koncerata, nastupanje na festivalima, gostovanja u radijskim i televizijskim programima i davanje intervjua. Jednom rječju, sve ono na šta je Nik Drejk pokazivao potpunu nespremnost – štaviše, uzevši u obzir njegovu naglašenu introvertnost, vjerovatno je prema svemu tome osjećao i veliku averziju. Na ovo jasno ukazuje i činjenica da je u svom životu pristao na samo jedan razgovor sa novinarom, kao i da ne postoji ni jedan video snimak na kojem možemo vidjeti Nika Drejka. Ono malo svirki što ih je održao nastupajući u manjim, lokalnim klubovima ostale su upamćene, prema riječima očevidaca, po nelagodnoj, zategnutoj atmosferi gdje Nik ne bi progovorio niti jednu riječ sa ljudima koji su došli da ga slušaju. Nedostatak interakcije i povezanosti sa publikom bio je posebno primjetan u prekidima između pjesama. Skoro svaku svoju pjesmu Drejk je komponovao u drugačijem štimu, i tokom nastupa uživo trebalo bi mu neko vrijeme da preštima instrument u odgovarajući štim za narednu pjesmu na repertoaru. Ti trenuci neprijatne tišine, narušeni jedino tuljenjem i zavijanjem žica koje je Drejk nervozno opuštao i zatezao naštimavajući gitaru, mora da su bili naročito mučni i tjeskobni za povučenog mladića. Nik Drejk je bio muzičar, ali ne i zabavljač, i naprosto nije umio da se poveže i izgradi prisniji odnos sa svojom publikom, što se od njega, kao izvođača – očekivalo. To mu je zacijelo veoma teško padalo, a njegova agonija je naposlijetku bila skončana kada je prilikom preštimavanja svoje gitare u toku jednog nastupa, najednom, bez riječi, ustao sa stolice i napustio binu. Nikada više nije javno nastupio poslije ovog incidenta, i od tada je počeo sve više da se zatvara u sebe, a sve ozbiljniji psihički pad dovešće do nervnog sloma i hospitalizacije u trajanju od pet nedjelja.
Komercijalniji zvuk i savremenija produkcija Brajter Lejter-a, kao i raskošnija instrumentacija i sofisticiraniji aranžmani pjesama zamisao su Džoa Bojda koji se na ovakav korak odlučio bona fide. Nik je dijelio njegovo mišljenje i bio je spreman da napravi ustupak i svoje pjesme upakuje i umota u jedan ukrasniji papir kako bi završni proizvod bio pristupačniji širem slušalačkom krugu, premda je u sebi vrlo dobro znao da su takvi ustupci bili u raskoraku sa njegovim umjetničkim senzibilitetom i poimanjem muzike. Ne samo muzika, nego isto tako i tekstovi pojedinih pjesama na ovoj ploči zrače većim optimizmom i žovijalnošću. Pjesma „Sjeverno nebo“ („Northern Sky“) predstavlja jednu od Drejkovih najvedrijih kompozicija u kojoj Nik na prepoznatljivo neizvještačen i iskren način pjeva o ljubavi i jednostavnim ljepotama i radostima življenja koja poprimaju još ljepše tonove i boje kad volimo i kad znamo da smo voljeni: „Nikad nisam osjetio ovako ludu magiju / Sijao od sreće, spoznao smisao mora / Nikad nisam svoje emocije držao na dlanu / Niti osjetio nježne povjetarce u krošnji drveta / Ali sada si tu / Razvedri mi sjeverno nebo.“ („I never felt magic crazy as this / I never saw moons, knew the meaning of the sea / I never held emotion in a palm of my hand / Or felt sweet breezes in a top of a tree / But now you’re here / Brighten my northern sky.“).
Da li je Nik ovu pjesmu posvetio nekoj konkretnoj osobi ili ne, ostaće nerazriješena misterija, ali je izvjesno da je samozatajni, romantični umjetnik tokom snimanja ove i drugih pjesama na ovom albumu ispoljavao neuobičajenu veselost i živost duha, priželjkujući i nadajući se da će mu baš „Sjeverno nebo“, koje je trebalo da bude objavljeno kao singl, donijeti dugo iščekivani proboj na muzičko tržište i top liste. Međutim, čelnici diskografske kuće iz nekog razloga nisu pristali na to, album nije bio u dovoljnoj mjeri marketinški propraćen, te na koncu prodaja nije bila ništa bolja od prethodnog albuma. Ponovni neuspjeh ostavio je dubok psihološki trag na preosjetljivog kantautora koji je ovo doživio kao znak da su mu sve lađe potonule. Ozlojeđeni i potišteni Drejk, narušenog duševnog zdravlja, počinje da se sve više otuđuje od ljudi i povlači u svoj turobni svijet, prepuštajući se drogama u kojima je pronalazio jedini bijeg od svojih razočaranja i životnih krahova sa kojima nije znao da se nosi. Na nagovor roditelja Drejk odlazi kod psihijatra koji mu je prepisao antidepresive. Prijatelji i poznanici sjećaju se jednog vidno zapuštenog, besprizornog Drejka skrhanog duha, skoro potpuno distanciranog i odlutalog u razgovorima.
No ipak, na veliko iznenađenje mnogih, Nik Drejk se vraća u studio već krajem 1971. godine i otpočinje rad na materijalu za svoj treći, i ujedno posljednji studijski album koji će biti objavljen naredne godine. Drejk više nije skrivao svoje nezadovoljstvo prema načinu na koji su bile producirane pjesme na drugom albumu, smatravši ih previše dotjeranim i nakićenim. Na Ružičastom mjesecu (Pink Moon), kako je naslovljen naredni album, bio je riješen da ne pristaje na bilo kakve sugestije, niti da pravi kompromise, i da se vrati svojim minimalističkim korijenima. U studiju su tokom snimanja boravili samo Drejk i producent i inženjer zvuka Džon Vud. Za svega dvije noći napravljeno je jedanaest pjesama na albumu, za čije snimanje je Nik koristio samo svoju gitaru i mikrofon (izuzimajući nasnimanu klavirsku dionicu na naslovnoj pjesmi „Ružičasti mjesec“). Sirovost i potpuna ogoljenost kojima se odlikuju pjesme izraz su prkosa i bunta ogorčenog i povrijeđenog umjetnika koji je želio da posljednja riječ u njegovom djelu bude samo njegova, bez sufliranja i navođenja drugih, i bez obzira na dobronamjernost i iskrenost takvih postupaka. Atmosfera na albumu sumorna je i mračna, a tekstovi pojedinih pjesama jasno otkrivaju Nikovo emocionalno i duševno stanje u kojem se tada nalazio. U pjesmi „Parazit“ („Parasite“), osamljeni kantautor prožet čamom pjeva o osjećanju samoponiženja čovjeka koji sebe doživljava kao parazita koji je na teretu drugih ljudi: „I baci pogled, mogao bi me ugledati na zemlji / Jer ja sam parazit u ovom gradu // I baci pogled, mogao bi me ugledati u kaljuzi / Jer ja sam parazit što na skutu tvome visi.“ („And take a look you may see me on the ground / For I am the parasite of this town. // And take a look you may see me in the dirt / For I am the parasite who hangs from your skirt.“)
Pojedini stihovi ove, kao i nekoliko drugih pjesmama na Ružičastom mjesecu, direktni su i neuvijeni, ali opšte uzev, i na ovom albumu mnoge Drejkove poruke su implicitne i nije ih lako rastumačiti. Bez obzira na ambigvitet tekstova, na ovoj ploči, koja predstavlja potpun izraz jednostavnosti gdje je instrumentacija i produkcija svedena na goli minimum, prevladava tmurna i turobna atmosfera usamljenosti i neutješnosti gdje možemo čuti jednog apatičnog Drejka, primjetno labilnog psihičkog i fizičkog zdravlja, kojeg su već polako počeli da izdaju i glas i sviračka umješnost. Nikovo sve dublje propadanje u ponor samoće i depresije odražavalo se na njegovo muziciranje i kreativnost. Dezorijentisani i bezvoljni kantautor našao se u vrzinom kolu droga i antidepresiva koje je morao konzumirati da bi se borio protiv depresije. Bio je u stalnom strahu od mogućih negativnih posljedica istovremenog konzumiranja velikih količina kanabisa i lijekova, a s druge strane osjećao je da mu upotreba lijekova negativno utiče na stvaralačku produktivnost. Drejkove sviračke sposobnosti nekada su bile besprijekorne, i slovio je za odličnog i preciznog muzičara sa izuzetno dobrim osjećajem za ritam i dinamiku sviranja. Džo Bojd je prilikom brojnih razgovora koju su vođeni sa njim o Niku Drejku uvijek sa oduševljenjem pričao o Drejkovom talentu i kako je uživao raditi sa njim u studiju. Posebno je isticao preciznost Nikovog sviranja gitare, govoreći za Drejka da je bio čovjek koji nije puno govorio i koji bi uzeo svoj instrument, ušetao u sobu za snimanje, i uglavnom iz prvog pokušaja, bez greške, istovremeno odsvirao i otpjevao svoje dionice u pjesmama.
Pogoršanje vokalnih i sviračkih sposobnosti postalo je primjetno početkom 1973. godine, kada je Nik ponovo stupio u kontakt sa Džonom Vudom i Bojdom. Bio je to bezuspješni pokušaj muzičara da snimi materijal za izdavanje svog četvrtog albuma (nekoliko snimljenih pjesama, zajedno sa ostalim demo snimcima objavljeno je u posthumnim kompilacijskim albumima). Bojd će se u kasnijim intervjuima prisjećati kako je Drejkovo sviranje prilikom tih sesija snimanja primjetno oslabilo, te da su on i Vud morali zasebno nasnimavati gitarske i vokalne dionice na pjesmama, budući da je Drejk imao poteškoća da pjeva i da se u isto vrijeme prati na gitari.
Album nažalost nikada nije ugledao svjetlost dana jer je Nik Drejk u ranim jutarnjim časovima 25. novembra 1974. tragično skončao svoj život uzevši prekomjernu dozu propisanog amitriptilina – svega nekoliko mjeseci nakon što su počele sesije snimanja pjesama za album. Uzrok smrti je nedvosmislen – ali na pitanje da li je mladi umjetnik sebi oduzeo život sa predumišljajem, ili je to učinio nehotice, nikada nećemo dobiti precizan odgovor.
A kako to samo život (ili bolje reći, zagrobni život) zna da namjesti u svojoj gorkoj ironiji, upravo će Nikov posljednji studijski album Ružičasti mjesec, koji je nesrećni umjetnik snimio u očajanju, zatomljenom bijesu i gorčini, gotovo bez ikakavih aspiracija da ostvari komercijalni uspjeh i sebi obezbijedi finansijsku stabilnost, donijeti veliku popularnost i slavu koja mu je stalno izmicala iz ruku. Krajem devedestih godina minulog vijeka, automobilska kompanija Volkswagen iskoristila je Drejkovu pjesmu „Ružičasti mjesec“ u jednoj svojoj reklami, što je višestruko povećalo ukupnu prodaju svih njegovih albuma na američkom tlu. Međutim, u muzičkom miljeu njegovu ostavštinu krenuli su da prepoznaju već krajem sedamdesetih godina. Mnogi proslavljeni izvođači i sastavi, kao što su Kejt Buš, Pol Veler, Elvis Kostelo, R.E.M., Blek krauz, i drugi, naveli su Drejka kao muzičara koji je imao veliki uticaj na njihov autorski rad.
Slutnje i anticipiranja darovitog kantautora koji je očajnički tragao za svojim mjestom pod muzičkim nebom na potresan način su se i obistinile. U samo jednoj strofi Nik je ispisao najprikladnije riječi koje bi mogle biti uklesane u njegov nadgrobni spomenik kao epitaf: „Zaštićen u utrobi neprolazne noći / Otkrićeš da iz tame može zasijati najblistavija svjetlost / Zaštićen na svom mjestu duboko pod zemljom / Tek tada će spoznati tvoju pravu vrijednost.“ („Safe in the womb of an everlasting night / You find the darkness can give the brightest light / Safe in your place deep in the earth / That’s when they’ll know what you were truly worth.“).
Drejk je u jednom razgovoru sa svojom sestrom rekao da kada bi njegova muzika doprijela do samo jedne osobe i pomogla joj na bilo kakav način, onda bi sve što je uradio bilo vrijedno svakog truda. Skoro pola vijeka od kada je skončao, pjesme prerano počivšeg, ukletog romantika pronašle su put ne do jednog, već do miliona slušalaca i ljubitelja muzike i nadahnule mnoge kantautore i grupe. To što niko nije mogao doprijeti do Drejka i njegove tajanstvene, tankoćutne ličnosti i pomoći mu da se izbori sa unutarnjim dramama ostaće velika tragedija zbog koje je svijet ostao uskraćen za ko zna koliko još divnih i neprolaznih pjesama. Možda je samo trebalo da se u njegovom životu pojavi neko ko bi razvedrio njegovo natmureno nebo i prokrčio put blještavoj i jarkoj svjetlosti koja je, nažalost, prerano zgasnula.